Idemo na put, ali ne s Goranom Milićem

utorak, 16.04.2013.

12.04.

13:08 Zvoni moj Alcatel. Mislim se tko sad smeta?! Ni na kraj pameti mi nije Andrej iz agencije. Javljam se i dalje ne sluteći što će mi za koji trenutak priopćiti. Kaže: „Bok Marijana, ukrcaj ti je 19.04., idu još dva dečka s tobom, na Queen Elizabeth ste. Sve detalje ti javim na mail, čujemo se.“ Prva reakcija skakutanje od sreće i razvlačenje usana u osmijeh, onaj trajni tupavi kakav zaljubljeni imaju. Divna li osjećaja, nakon mjeseci živciranja i iščekivanja prve prilike koja će me odvesti iz ovog začaranog kruga balkanskog sivila.

Dobro, nije sve ovdje tako sivo, NIKAKO. Kakvih tu blistavih zvijezda i zvjezdica ima, my oh my! Obitelj i neponovljivi osebujni prijatelji su uvjerljivo vodeći među njima. Oni su jedino zbog čega me grlo može stegnuti pri odlasku.

Prva mi je bubicu u uho bacila Margareta nakon jednog ludog Mostarskog izlaska prošle godine (svaki je u Mostaru takav). Priča ona o Kanadi, nekoj ekipi što su otišli tamo i baš im super. Točno tada su počele razrade planova kako i gdje otići. Nakon višemjesečnog istraživanja svake iole financijski naprednije države, shvatila sam dok dobijem vizu bilo koje od navedenih, možda dočekam i starost, a i u Kanadi je taaaako hladno. Meni, curi iz Dalmatinske zagore, to će biti totalni temperaturni šok. Ne bih preživjela, sigurno! :D

Amerika i Zapadna Europa, Australija i Arapske države idu na standby. Počinje moja avantura zvana KRUZER! Najzanimljiviji dio je svakako što ne mogu niti naslutiti gdje će me odvesti (zezaju me bližnji u neko selo Azerbejdžana ili sličnih zemalja). Dok god je zanimljivo, I'm in! :)

Oznake: pomorci, plovidba, kruzer, razgledavanje, inozemstvo